Po gradu su klinci vikali iz petnih žila "Čika Maglica!!!" kad god bi stari beskućnik Marko prolazio na svojoj jedinoj pokretnini i imovini - crnom biciklu Rogu iz 70-ih. Tako su ga prozvali otkad je iz američkog paketa humanitarne pomoći maznuo dvije "Maglica" baterijske lampe i smeđim selotejpom ih prilijepio za prednji dio svog Roga, kako bi i noću mogao lunjati gradom, u potrazi za kutkom gdje će mu najmanje biti hladno odmoriti staračko tijelo. 

Došao je iz Bosne u naš grad za vrijeme rata, na tom istom Rogu, koji kao i njegov gazda, bio samo malo manje ofucan nego danas. Iako se upoznao gotovo sa svakom obitelji u našem gradu nitko ga uistinu nije poznavao niti znao išta o njemu. Sve nas je upoznao samo zato što je svaki dan dolazio u drugu ulicu žicat cigarete i alkohol. Nikad hranu. I ljudi su mu davali, neki čak i ploskice sa rakijom ostavljali na prozoru kako ih Maglica ne bi budio iz posljepodnevnog počinka. I bijeli Ronhill. Ah, nikud bez bijelog Ronhila, kojeg je on onakav krezubav zvao "Vonhil". Zašto smo mu svi ugađali? Ne znam. Ostavljao je nekakav dojam, nešto između napuštenog štenca i svačijeg pokojnog djeda u sebi, pa je od svakog svojim molećljivim pogledom iskamčio koji "Vonhil" i koji gutljaj viljamovke.

Htio ne htio postao je maskota grada... Neslužbena i neplaćena, ali ipak maskota. To me jedino i brinulo one noći kad sam mu u mračnoj ulici prišao sa bauštelskom macolom u desnoj ruci: 

"Hoće li ovaj starac ikome toliko faliti da će se potruditi otkriti gdje je nestao? I tko je kriv zato?" 

U sljedećem trenutku svijetla sa srušenog bickla obasijavala su asfalt na kojem je ležalo tijelo sa jedva prepoznatljivom natruhom nečega što je nekad bila ljudska glava, a sada je iz toga svega tekla krv. 

Zapitali su se ljudi gdje je starac? Zašto se rakija na prozoru grije? Zašto Ronhil klinci kradu i puše iza škole? Gdje je "Maglica"? Gdje je njegov prerađeni Rog? No ljudi, k'o ljudi, sa previše "važnijih" problema koji ih u životu tište, riješili su se makar jednog, tog s Maglicom, rekavši sami sebi kako je očito otputovao. Maglicu je progutao zaborav. Jedino ja, dijete iz ugledne obitelji, na koje nikad nitko ne bi posumnjao, ponekad izađem gol na balkon u proljetno jutro, gledam prema šljiviku u koji sam raskomadano tijelo zakopao i razmišljam o ironiji magle koja se spustila na Magličin grob. 

I opizdim se smijat...